početna
Blog

Povratak u prirodu iliti neplaniran godišnji ne neodređeno…

Kažu da je dobro pisati kad stvari ne idu najbolje. Da liječi dušu. Ja to činim od svoje devete godine života i kod mene metoda pali! Naravno, ako volite pisati i ono vam ne predstavlja ikakav oblik mučenja. Pošto je pisanje za mene ljekovito, odlučila sam se na ovaj korak javne skribomanije. Red o sebi, red o svijetu oko sebe pa red o hrani. Vodim ja naravno i svoj osobni dnevnik, ali on je na kraju dana samo meni koristan. Odluka nije pala tek’ tak, ipak smo mi mala sredina, svatko voli nadodati svoj komadić mudrosti, često i na malo otrovan način, ali ovim eksperimentom potajno se nadam da ću možda riječima, iskustvima ili primjerima nekom drugom biti od makar male koristi…kao što su meni neki ljudi tako pomogli kada je zagustilo. Zato smo i tu, da se podržavamo, pogotovo u ovoj čudnoj fazi kroz koju svi kolektivno prolazimo. Zar ne? Pa krenimo:

Trenutačno se nalazim u nekoj vrsti samoizolacije kod svojih roditelja na moru. Bez brige, nisam zaražena;).

1Da, ne izgleda nimalo loše 😉 . Danas je točno deveti dan. Stvari funkcioniraju tako da s obitelji komuniciram preko balkona, pijemo tako čaj i kavu, oni mi (d)ostavljaju iznenađenja ispred vrata, poput domaćeg kruha, blitve, svježe salate i mogu reći da je potpuno nadrealno i luckasto iskustvo… blago rečeno. Sve ovo radim jer je mama u rizičnoj skupini nakon operacije, pa ne želim ičim išta riskirati pošto sam bila među ljudima. Iako su moja mišljenja oko svega ovog što nam se događa dosta oprečna, no o tome nekom drugom prilikom. Nemam sad nimalo force za to.

Došla sam ovdje jer je potres u Zagrebu bio poprilično grub prema mojoj staroj zgradi, pa do daljnjeg tamo ne mogu živjeti. Bila sam više od mjesec dana na kauču kod predivnih prijatelja, s planom da se prebacim u slobodan stan od prijateljice i tako nastavim živjeti neku normalu, makar u novom privremenom domu, no točno dva dana prije selidbe poslodavac mi je otkazao suradnju. Jebi ga, događa se. U tom neobičnom trenutku činilo mi se da mi je glava ušla u nevidljiv oblak i ništa nisam mogla jasno osjetiti. Samo neka prigušena atmosfera, emocije su automatski zablokirale, ja sam bila kao ok, valjda na nekom autopilotu, ali sam znala da je to stanje šoka. U tom trenutku je čašica domaće šljive (bila je najbliža pri ruci) djelovala kao eliksir života kao i Dubioza kolektiv na najjače. Ne šalim se. Ponekad se treba zatupiti da bi ostao pri zdravoj svijesti. Bilo mi je previše svega odjednom. Zadnje tri godine stigle su na naplatu, bile su poprilično intenzivne, šarene i poučne ali također jako bolne svojim životnim lekcijama, pa je sve ovo bila neka vrsta kapi koja je prelila čašu. Živjeli!

Da skratim priču, mislila sam da će me sve to dotući do kraja, ali istina je kad kažu da je čovjek bez opcija odjednom čovjek sa svim opcijama ovog svijeta. Tako je i meni odjednom sve postalo neobično ravno. Čudan osjećaj kada ti preko noći nestanu primarne stvari pomoću kojih bi kao trebao egzistirati na ovom svijetu. U tom nekom stanju međuzemlja instinktivno sam donijela odluku koja mi se činila najispravnijom – privremeno se vratiti roditeljima. Ja, koja s njima ne živim od svoje 15. godine, a bliži mi se 40-a… Iskreno, nisam mislila sam da ću to doživjeti, ali znala sam da mi to sada najviše treba. Da se maknem od svih i svega. Da odem u prirodu gdje je sve makar prividno u redu. Da se netko malo pobrine za mene jer je trenutačni kapacitet popunjen do vrha. Samo dok se ne posložim i “odblokiram”.

kulina2Zanimljivo kako život slaže razne nepredvidive kombinacije. Neke su tako jednostavne i klizne, dok su druge potpuno nejasne, šture i grube, ali iskreno vjerujem da se sve na kraju dana poreda u našu korist. Nekad lakše a nekad puno teže. Na svakom pojedincu jest da prihvati svoju čašu kao polupunu ili polupraznu. Jasno mi je također da se ponekad na neke stvari ne može utjecati, kao recimo na uništen dom čiji je krivac gospon potres, ali ih treba sagledati iz raznih kutova i pronaći najbolji mogući odgovor za sebe, koji će u trbuhu izazvati ugodu a ne grč. To svima govorim: ako kod neke odluke u želudcu postoji grč – okani se ćorava posla, ako ti je ugodno – navali! Stvarno djeluje. Čudesna je ta naša intuicija kad je naučimo osluškivati…

Uglavnom, evo mene nakon korone, potresa i otkaza u selu mom malom, uz more i brdo 😆 . Iako sam dugo izbjegavala ovaj kraj, zadnje tri godine se nešto u meni preokrenulo i shvatila sam da je ovo mjesto gdje želim jednog dana živjeti. Napraviti svoju kućicu u cvijeću, u skladu s prirodom, udomiti životinje koje ga nemaju, posaditi vrt, kuhati, držati radionice, učiti ljude kako živjeti u ovoj smirujućoj tišini i ljepoti. I sada sam tu, na neodređeno. Da nije možda neki znak 😀 .

Prvi dan prošao je čudno, trebalo mi je malo vremena da shvatim da sam uistinu tu. Dobila sam svoj apartmančić koji inače iznajmljujemo turistima, pa evo, zahvaljujem se ovim putem koroni makar na tome, jer bih inače trebala dijeliti i sobu i krevet s mlađom sestrom. Ona je super, obožavam je, ali da se razumijemo, vuk samotnjak u meni naviknut je dugi niz godina na svoja četiri zida i samoću pa tu dolazi do mogućih komplikacija. Zna to moja seka 😀 . Iako sam u svemu ovom ostala poprilično smirena i „ravna“, svejedno znam da sam u blagom stanju šoka, neke vrste ptsp-a od potresa i svega drugog. Zato sam odlučila biti nježna prema sebi. Uvijek si zadajem puno ciljeva i „taskova“, volim taj kreativan i aktivan život, volim učiti, upijati, družiti se, bauljati okolo. Rekli bi, nemiran duh… Prava sretnica. Ali također sam s godinama naučila da treba stati kad voda dođe do grla. Zato sam si zadala samo dvije stvari koje dnevno trebam napraviti, jer realno, trenutačno ne moram ništa! Ok, trebam tražiti posao;), ali sada imam priliku malo predahnuti, napuniti baterije pa nastaviti dalje.

Riječ trebam možda nije najprivlačnija, ali čvrsto vjerujem da bez određene rutine čovjek gubi balans i upada lako u stanje kaosa, nemira i negative. Ne mislim na stroge i pretjerane rutine kojima postaneš rob u svoja četiri zida, već neke zdrave navike. Lijeganje u krevet u određeno vrijeme, buđenje u zdravo vrijeme, pravljenje kreveta, zdrav doručak i sl. Dok sam bila kod prijatelja tih mjesec i nešto dana, jednostavno sam se pogubila, jer nisam bila u svom prostoru, nisam htjela njih inkomodirati svojim navikama i namirnicama koje bi zauzele pola kuhinje, pa sam većinu izostavila…i pogubila se. Onda je došao nemir, neredovito spavanje, loša ishrana i sve drugo što se lako „zakelji“ na osobu kad je u niskoj životnoj energiji. Rutina je potrebna. U to sam sigurna. No vratimo se mi na selo moje malo.

Uglavnom, dvije odluke su pale:

  • da svaki dan trčim makar 15 minuta (vjerujte, za mene je to nadnaravni uspjeh, jer sport i ja vodimo životnu borbu i UVIJEK ja pobjeđujem)
  • da kuham makar jedan zdrav i svježe pripremljen obrok dnevno kao što sam inače radila. Ovaj dio mi nije tako teško pao, jer sam se zaželjela svoje „kužine“ koju sam već neko vrijeme zapostavila.

Ovu odluku donijela sam drugi dan mog boravka. Rezultat: trčim evo svaki dan (wuhuuuu), čak sam počela uz to i vježbati te kuham čuda i čudesa! A znate zašto: jer sam isključila mozak i samo krenula bez puno razmišljanja! Prije bih satima vodila debate s vlastitom glavom zašto bih trebala trčati a zašto ne. Dok bih se ja na kraju odlučila već bi pao mrak i izgovora je bilo na pretek. Gdje ću sad po mraku van, hladno je, opasno je, kasno je, moram skuhati večeru, sad će mi serija…bla, bla…čitaj između redaka: ne da mi se i radije bih sada izribala cijelu kupaonu četkicom za zube nego se pokrenula! I dalje sam u čudu da sam izdržala svaki dan, čak sam poprilično ponosna na sebe (što si rijetko priznam, jer sam sebi najstroža mama na svijetu 😉 ) i koliko god znam da će trajati dok rezultati budu vidljivi (a vjerujte mi, nakupilo se materijala oko Bokova&Co.), stvarno želim u tome ustrajati jer mi ta fizička aktivnost pomaže da um ne odluta u one, vjerujem mnogima poznate, tamne svjetove. Zato držite palčeve!

Moj um rijetko miruje, priređuje mi stalne tulume i poziva često previše gostiju koji nikad ne počiste za sobom. Baš nekulturna rulja… No nakon samo tjedan dana aktivnosti, osjećam da preuzimam opet nadzor nad njime, mirniji je unatoč silnim brigama koje mi vise nad glavom. Da, realnost je gruba, nemam svoj dom narednih nekoliko mjeseci – ako ne i duže, bez posla sam, nemam pravo na naknadu, živim kod roditelja i ne znam što me čeka u budućnosti…zvuči ohrabrujuće, haha, ali nekako se osjećam dobro, nepoznato dobro, ali svejedno ok. Znam da će se sve posložiti iako trenutačno apsolutno nemam pojma kako. Valja ostati što više u tom zenu, ali naravno da svi ti šokovi moraju jednom izaći na površinu. “Jer srce nije kamen”… A to se trenutačno događa kada padne mrak. Prvo ne mogu zaspati do kasno u noć, budim se svako malo, pa krenu noćne more, ako nešto grublje lupi izvana, mislim da je potres…ali sve su to stanja koja će se primiriti kao i svaki stres u životu. Nitko nije stijena i svako stanje/sranje mora kad-tad isplivati van, samo mu treba dopustiti. Preksinoć sam eto po prvi put iskreno oplakala svog voljenog psa Rupija kojem će 18.6. biti godišnjica. Plakala sam ja i prije, ali nikad kao tu noć. I dalje boli spoznaja da ga fizički više nema, i dalje se učim nositi s tim, ali makar sam dio te nepodnošljive boli izbacila iz sebe. I znam zašto, jer sam konačno stala…našla se na mjestu gdje nemam sve one distrakcije koje pomažu da ne mislim ili osjećam i dopustila da sve iskreno izađe van. Bolno ali divno i potrebno iskustvo… Vjerujte mi da za takvo emotivno čišćenje ne trebate kao ja završiti u izolaciji u selu svom malom… Samo je potrebno uzeti predah, povući se u sebe i iskreno osjetiti emociju, koliko god boljela. Neka prođe kroz vas i neka vas onda zauvijek napusti i oslobodi. Ok, dosta sipanja mudrosti.

Kako je ovo ipak food blog, bio bi red da s vama podijelim i fotografije hrane koju pripremam, pa evo što sam čarala ove dane u svom paralelnom svemiru u selu mom malom:

  • Smoothie – banana, jabuka, kiwi, đumbir, celer, rižino mlijeko, voda, maca prah, sirovi kakao i chia sjemenke. Osobno nisam ludo zaljubljena u ovakve napitke. Tekstura mi nije ni na nebu ni na zemlji. Ne znam jedem li nešto ili pijem, zato moji smoothiji uvijek budu više tekući. Obožavam svježe cijeđene sokove, ali nisam mogla uz silne namirnice i aparate još i sokovnik dovući… Što je tu je. Nešto sirovo dnevno mora biti na jelovniku! A voće i povrće za početak dana idealan su izbor. Smoothie radite po principu: što imam doma. Malo voća (po želji), malo povrća (npr. celer, kelj, špinat, blitva, salata…), možda koji dodatak prehrani (maca prah, ječmena trava, sirovi kakao i sl.), neko biljno mlijeko i ja uvijek dodam đumbir jer je čudo!

smothie

  • Šparoge – samo kratko skuhane u neslanoj vodi (tu vodu pijem, čini čuda za organizam),  začinjene maslinovim uljem, himalajskom soli i limunom. I da, nosim ljubičaste kroksice s čarapama na točkice. Znate zašto: jer sam u izolaciji i ja to mogu, haha. Ali poznavajući sebe u ovim godinama, ne bi mi bio ni problem tako prošetati malo po selu 😀 .

šparoge2

  • Šarena salata s kikiriki preljevom (slanutak, paprika, krastavac, mrkva, zelena salata, mladi i ljubičasti luk, malo češnjaka, masline i kapari. Umak: maslac od kikirikija, tamari umak – može i sojin umak, maslinovo ulje, malo čilija, limun i umeboshi ocat (koristim umjesto običnog octa jer ne nagriza želudac, dapače, pomaže crijevnoj flori. Ja ga kupujem u Bio&Bio ili Gardenu).

šaljat2

  • Hrskavi krumpir s porilukom (potrebno je tanko narezati krumpir pa ga peći u tavi s poklopcem. Tako će se prvo malo skuhati pod parom koja se stvori a na kraju i fino zapeći), umak od rajčice, smeđe leće i brokule (začini: himalajska sol, tamari umak – može i sojin umak, jestivi kvasac, origano i majčina dušica) i zelena salata iz maminog i tatinog vrta<3!

ručak

  • U sljedećem postu pokazat ću vam kako je nastala ova sirova snickers torta na moj način…

torta1A za kraj fotka kako se pere roba bez perilice za rublje 😀

pranje robeDo sljedećeg pisanja/čitanja, budite mi dobro, dišite duboko (i ja još radim na tome) i samo nježno prema sebi. Svijet je dovoljno grub na dane… U to ime evo i jedna predivna pjesma i spot…

Nahko Bear (Medicine for the People) ღ Aloha Ke Akua

Mare<3

Previous Post

No Comments

Leave a Reply